Društvo

Srpska kulturna baština u Rumuniji: Primeri Arada i Temišvara

U široj javnosti današnje Srbije i dalje se danas malo se zna o srpskom nacionalnom i sakralnom nasleđu u Rumuniji i o milenijumskom prisustvu Srba na tom prostoru i velikom doprinosu tamošnjim kulturno-civilizacijskim dometima.

Iako je poslednjih nekoliko godina uočen masovni izletnički turizam iz različitih delova Srbije u Temišvar, na žalost putnici iz naše zemlje malo znaju o 27 hramova u Temišvarskom namesništvu i 16 u Aradskom, o Eparhijskom dvoru i riznici u Temišvaru, kao i o tome zašto je danas u Rumuniji samo 12.000 Srba.

Savez Srba u Rumuniji je krovna organizacija srpske nacionalne manjine u ovoj državi. U pitanju je nevladina organizacija sa sedištem u Temišvaru, osnovana 1989. godine, posle revolucije u Rumuniji.

Ognjan Krstić, predsednik Saveza Srba u Rumuniji i narodni poslanik u nacionalnom parlamentu Rumunije smatra da nam se mnogo puta obilo o glavu to što olako zaboravljamo gde sve Srbi žive i kakve su tragove ostavili za sobom, kakvu baštinu. On kaže da se osnivanjem Saveza Srba došlo do osetnog poboljšanja položaja Srba, a udruženje daje značajan doprinos očuvanje kulture i tradicije izdavanjem časopisa, štampanjem knjiga, organizovanjem kulturnog života…

Vladičanski dvor u Temišvaru (Foto: Lokalne vesti)

„Na teritoriji današnje Rumunije Srbi nepobitno žive više od hiljadu godina. Doprinos Srba kulturno-istorijskim i civilizacijskim dometima u Rumuniji je veliki, često i presudan. U dugom vremenskom periodu, naročito u razdoblju komunizma, Srbi su bili izloženi zatiranju, raseljavanju, asimilaciji i nasilnoj rumunizaciji. Ipak, i danas Srba ima u Rumuniji, naše dragocene baštine takođe, tako da Srbi u Rumuniji predstavljaju najstariju srpsku dijasporu. Ipak, u široj javnosti današnje Srbije o tome se malo zna i malo govori. Srpska manjina u Rumuniji, pogotovu danas, prepoznata je i prihvaćena manjina koja uživa sva prava koje jedna demokratska država pruža svim prepoznatim manjinama u Rumuniji. Ali, nije uvek bilo tako i nije baš bilo lako biti Srbin u Rumuniji u teškim periodima novije istorije kada su Srbi bili progonjeni samo na osnovu etničke pripadnosti i političkih prilika tog vremena. Dovoljno je samo napomenuti Baragansku golgotu i političke zatvore za srpsku naprednu omladinu u periodu Informbiroa. Mišljenja sam da smo tada naučili da samo jedinstveno i zajedno možemo da prebrodimo sve nedaće, a to jedinstvo i sabornost je i danas vrlina Srba u Rumuniji i jedini način da opstanemo na ovim prostorima“, kaže Ognjan Krstić.

Srbi su se na prostore današnje Rumunije doseljavali u talasima u ranom srednjem veku. Taj proces je naročito bio jak od polovine 18. veka. Tada je veliki broj Srba naselio ne samo rumunske, već i prostore okolnih zemalja, od Mađarske do Rusije. Postoje podaci da se krajem 15. veka samo u Temišvar doselilo oko pedeset hiljada ljudi iz Srbije, povlačeći se pred turskom najezdom. Neki od istoričara tvrde da su se takve seobe učestalo ponavljale u vekovima koji su sledili.

„Srbi su u Rumuniji ostavili jasne tragove svog postojanja. Gde god da su se zaticali, odmah su gradili crkve i manastire, ali njihove tragove nalazimo i u jeziku, toponimima, načinu života, graditeljstvu, duhovnoj i materijalnoj kulturi. Mnogi od tih tragova do danas su vidljivi, te je dodatno zabrinjavajuće da se ipak dobar deo naše javnosti iznenađeno susreće sa veoma bogatim srpskim nasleđem u Rumuniji. Deo srpske istorijske zaostavštine u Rumuniji je uništen u dugim i burnim vremenima, ali ono što je ostalo predstavlja realan putokaz za svakog ko želi da sazna nešto o istoriji svog naroda. Bez obzira na sve istorijske okolnosti, Srbi iz Rumunije su dali veliki doprinos ukupnoj kulturi i obrazovanju. Dovoljno je da se pomene samo Dositej Obradović. Za razliku od ranijeg perioda, danas postoje dobri uslovi da se naša deca ovde školuju i na maternjem jeziku i da neguju našu kulturu i duhovnost. Međutim, da bi afirmacija srpskog jezika među učenicima bila veća, potrebno je da se i matica oko toga malo više angažuje“, kaže Ognjan Krstić.

Temišvar (Foto: Lokalne vesti)

Nosioci kulturnih aktivnosti Srba u Rumuniji jesu i 24 kulturno-umetnička društva. Savez Srba u Rumuniji organizuje godišnje više od 150 kulturnih manifestacija, uključujući i centralnu Svetosavsku proslavu u Temišvaru. Tu su i Dani srpske kulture u pojedinim gradovima i regijama, duhovne akademije, simpozijumi, naučni skupovi, susreti pisaca, dečji prijateljski susreti, festivali folklora, narodni sabori o Vidovdanu i Preobraženju, a tu su i druge duhovne manifestacije koje se organizuju u saradnji sa Srspkom pravoslavnom crkvom.

Ognjan Krstić nema mnogo zamerki na odnos rumunske države, koja godišnje za rad Saveza Srba u Rumuniji usmeri 600.000 evra. On podseća da je država Rumunija kupila zgradu Saveza Srba u Rumuniji u koju su uselili 2011. godine.

SRBI NA TERITORIJI DANAŠNJE RUMUNIJE ŽIVE DUŽE OD HILJADU GODINA

Novinar Nikola Lakić, glavni i odgovorni urednik nedeljnika „Naša reč“ i „Temišvarski vesnik“, član srpske zajednice u Rumuniji, podseća da su Srbi istoriografski starosedeoci u Rumuniji, u kojoj postoje u značajnom broju još od ranog srednjeg veka.

„Etnička masa Srba na teritoriji današnje Rumunije počela je značajno da se formira još u ranom srednjem veku, govori zvanična rumunska i srpska istoriografija, nakon bitke kod Angore 1402. godine, kada je despot Stefan Lazarević postao torontalski župan i doselio značajan broj srpskih porodica kao rezultat sporazuma sa ugarskim kraljem Žigmundom Luksemburškim. Ipak, situacija je danas dosta drugačija. Prema poslednjim podacima elektronskog popisa stanovništva i domaćinstava za 2022. godinu u Rumuniji živi 12.026 Srba. Za njih 10.058, maternji jezik je srpski, a 8.933 deklarisanih Srba izjasnilo se da u verskom smislu pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Srba je za 33 odsto manje u odnosu na prošli popis stanovništva iz 2011. godine. Danas Srbi žive u četiri županije na zapadu Rumunije: Aradu, Timišu, Karaš-Severinu i Mehedincu. Srbi su najbrojniji u Temišvaru, prestonici županije Timiš, ali i u 13 mesta Dunavske klisure i Poljadije, koja se nalaze u županiji Karaš-Severin. Nažalolst, u županiji Arad je ostalo svega 505 Srba“, kaže Nikola Lakić.

Ono sa čime se i Ognjan Krstić i Nikola Lakić slažu, to je da je status Srba u Rumuniji izuzetno dobar, i kako kažu, malo koja srpska zajednica u rasejanju može da se pohvali sličnom situacijom.

„Za opstanak zajednice posebno je važna prosveta. Srpska teoretska gimnazija „Dositej Obradović“ iz Temišvara danas je jedini oslonac srpske zajednice, pored srpskih odeljenja u drugim mestima, kao i radionica srpskog jezika koje organizije Savez Srba u Rumuniji. Savez Srba u Rumuniji ima logističku brigu i finansijsku odgovornost prema svim školama sa srpskim đacima u Rumuniji“, kaže Lakić.

Veoma je važno da se ne zaborave najznačajnije ličnosti, poslenici na polju kulture, književnosti i medicine, dobročinstva, koji su dali doprinos celokupnom srpskom narodu.

„Srpski intelektualci i poslenici na polju kulture, poput grofa Đorđa Brankovića, prosvetitelja Dositeja Obradovića, prve srpske spisateljice modernog doba Eustahije Arsić, prvog srpskog doktora prava Save Tekelije, doktora medicine i tvorca medicinske terminologije Jovana Stejića, i drugih, koji su potekli iz srpskih sredina koja je živela na teritoriji današnje Rumunije, ostavili su trajna svedočanstava u srpskoj kulturi“, podseća Lakić.

Bista Dositeja Obradovića u Građanskom parku u Temišvaru (Foto: Lokalne vesti)

SRPSKO KULTURNO NASLEĐE U TEMIŠVARU

Temišvar je grad koji za svoj uspon najviše duguje upravo srpskom narodu. U njemu su više nego jasna srpska obeležja, pri čemu se posebno izdvajaju Saborni hram i Episkopski dvor, obnovljeni krajem 18. veka. Srbi su želeli da ovaj hram bude ogledalo njihove nacionalne postojanosti, pa su u njega uložili velika sredstva.

Ukrašavanje i umetničko oblikovanje poverili su tada slavnim slikarima Stefanu Teneckom i Konstantinu Danilu. U isto vreme u gradu i okolini podignut je veliki broj crkava, zadužbina, prosvetnih i kulturnih dobara.

Temišvarska episkopija je tokom dugog trajanja imala na svom čelu veliki broj istaknutih ličnosti, koje su dale izuzetan doprinos očuvanju srpskog nacionalnog bića u narodu. Na primer to su Isaija Đaković, Joanikije Vladisavljević, Georgije Popović. U ovom gradu razvijali su se i obrazovali značajni kulturni stvaraoci srpskog naroda poput Sterije Popovića, Đure Jakšića, Dositeja Obradovića, Teodora Radičevića, Dimitrija Tirola, Miloša Crnjanskog. Temišvar je dao osnivače Matice srpske, Prve srpske gimnazije u Novom Sadu, Prvog srpskog lekarskog društva i mnogih drugih značajnih srpskih ustanova.

Trg ujedinjenja u Temišvaru (Foto: Lokalne vesti)

Poseban ukras gradu dali su srpski zadužbinari i dobrotvori, koji su presudno uticali na osnivanje i rad mnogih prosvetnih i kulturnih ustanova. Tradiciju srpskih škola danas nastavlja Teorijska gimnazija „Dositej Obradović”, za koju se kaže da je rasadnik srpske kulture i prosvete u Rumuniji. Na žalost, u Tamiškom, Aradskom i okrugu Karaš Severin ostalo je još samo šest srpskih osnovnih škola. Zajedno sa gimnazijom dolazimo do broja od samo 230 đaka koji uče na srpskom jeziku. Posle Drugog svetskog rata postojalo je oko šezdeset srpskih škola, sa oko devet hiljada đaka.

Temišvar je i središte namesništva kojem pripada 26 crkava i jedna kapela. Iz njega se ne može otići ukoliko se ne obiđe Eparhijski dvor sa riznicom koju čine ikone, ikonostasi, bogoslužbeni predmeti, kao i knjige iz rezidencije, manastira i crkava Temišvarske eparhije. Mesto na kome se nalazi ovaj objekat nekada je predstavljao centar grada na kome do 1920. godine praktično nije bilo Rumuna. Sada je situacija sasvim drugačija.

Na Trgu Ujedinjenja u Temišvaru se nalazi prelepa zgrada Vladičanskog dvora srpskog pravoslavnog episkopa temišvarskog, odnosno sedište vladike Lukijana. To je ujedno i centar srpskog duhovno-crkvenog i kulturnog života u kojoj je 1790. godine održan Temišvarski sabor.

Zgrada je podignuta između 1745. i 1747. godine i u njoj se čuvaju značajna dela crkvene umetnosti 17. i 18. veka i bogata bibliografska kolekcija.

Saborna crkva na Trgu Ujedinjenja u Temišvaru (Foto: Lokalne vesti)

Saborna crkva Srpske pravoslavne crkve, građena između 1744. i 1748. godine, nalazi se odmah do Vladičanskog dvora. Sabornu crkvu je podigao srpski pravoslavni episkop Georgije Popović na lokaciji starih odbrambenih bedema iz 16. veka, srušenih 1742. godine.

Prvi ikonostas, rad slikara Stefana Teneckog (rezbar je nepoznat) zamenjen je 1843. godine. Novi (sadašnji) ikonostas, rad je rezbara Mihaila Janića i slikara Konstantina Danila. Od tada su na njemu obavljeni isključivo restauratorski i konzervatorski radovi.

Ikonostas u Sabornoj crkvi u Temišvaru završen je 1843. godine (Foto: Lokalne vesti)

Inače, Konstantin Danil učio se slikarstvu u Temišvaru, kod znamenitog Arse Teodorovića između 1812. i 1816. godine.

Zapadna fasada crkve je u stilu klasicizma, na njoj ćete videti i elemente baroka, a i sama unutrašnjost crkve je veoma upečatljiva. 1964. godine crkva je dobila status spomenika kulture rumunske države.
Crkva je restaurirana 1997. godine, a radove je izveo Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture u Novom Sadu. Crkva je danas u dobrom stanju. Pravoslavna srpska saborna crkva je 1998. godine svečano proslavila svoju 250. godišnjicu.

Plava kuća pored crkve je nekadašnja Srpska kuća u kojoj je ranije bilo sedište zajednice Srba u Rumuniji. Sagrađena je 1821. godine i u njoj je, pored brojnih poznatih Srba živeo i Miloš Crnjanski čija se bista nalazi odmah pored kuće, u porti crkve. U Srpskoj kući bilo je sedište Ženske dobrotvorne zadruge, Ženskog internata, Srpske sekcije Gimnazije „Konstantin Dijakonovič Loga”, Kola srpske omladine i Srpske osnovne pravoslavne veroispovedne škole koju je završio Miloš Crnjanski.

Na Trajanovom trgu, koji se nalazi u delu grada nazvanom Fabrika, nalazi se srpska pravoslavna crkva posvećena Svetom Đorđu. U tom delu grada su ranije živeli uglavnom Srbi i Grci, koji su bili mahom zanatlije i trgovci, ali i umetnici. Crkva je podignuta u periodu od 1745. do 1755. godine. Crkva poseduje kolekciju od više od 100 verskih knjiga pisanih na slavenskim i nekolicinu na grčkom jeziku iz 18. i 19. veka. Pored crkve se nalazi palata srpske zajednice.

SRPSKO KULTURNO NASLEĐE U ARADU

Arad je grad na reci Moriš, koji je udaljen 60 kilometara od Temišvara i takođe veoma značajan za istoriju Srba na teritoriji današnje Rumunije. Ovde su rođeni znameniti Srbi: Sava Tekelija, slikar Stevan Aleksić, arhitekta Milan Tabaković i njegovi sinovi Đorđe i Ivan. Značajne su i porodice Janić, Aleksić i Tabaković. Prvi su bili sjajni vajari duboresci, drugi su se isticali kao znameniti ikonopisci, dok je trećima pripadalo obeležje vrsnih projektanata i arhitekata. Delovanje ovih porodica je obogatilo srpsku kulturu i umetnost, ne samo na prostoru Arada već i mnogo šire. U ovom gradu rođen je i sahranjen Sava Tekelija, veliki srpski dobrotvor, izuzetan srpski kulturni radnik, zadužbinar i utemeljivač srpskih kulturnih institucija u Habzburškoj monarhiji.

Srpska pravoslavna crkva u Aradu (Foto: Lokalne vesti)

Arad je centar namesništva koje obuhvata 15 srpskih crkava i jednu kapelu. Interesantno je da osim što ima veliki značaj za istoriju i kulturu srpskog naroda, Arad je važan i za Pančevce, pre svega za Pančevačko srpsko crkveno pevačko društvo koje postoji od 1838. godine.

„Na samom početku Prvog svetskog rata, tvrđava u Aradu je od strane austrougarskih vlasti proglašena za koncentracioni logor, i u njemu je tokom naredne četiri godine nastradalo više od 4.000 Srba, što iz Monarhije što iz okupirane Srbije. Pančevačkom srpskom crkvenom pevačkom društvu iz Pančeva je tada zabranjen svaki rad osim pevanja na liturgiji, a članovi Upravnog odbora, na čelu sa braćom Pavlom i Kamenkom Jovanovićem, odvedeni su u ovaj logor. Pavle Jovanović, predsednik Pančevačkog srpskog crkvenog pevačkog društva, umro je u logoru već nakon tri meseca“, kaže Damir Prašnikar, istoričar umetnosti i sekretar PSCPD-a Pančevo.

U Aradu je najstarija građevinu Srpska pravoslavna crkva svetih prvovrhovnih apostola Petra i Pavla smeštena na takozvanom Srpskom trgu. Aradski paroh protojerej-stavrofor Ognjan Plavšić i đakon Zoran, redovno dočekuju srpske turiste u ovom pravoslavnom hramu i upoznaju ih sa značajnim istorijskim podacima vezanim za samu crkvu, ali i srpsku zajednicu u Aradu i značajne Srbe rođene u ovom gradu. Crkva apostola Petra i Pavla sagrađena je između 1698. i 1702. godine, a gradnju je započeo i finansirao kapetan Jovan Popović Tekelija. Današnji izgled crkva je dobila između 1790-1822. godine, budući da ju je proširio Sava Tekelija (1761-1842), ktitorov praunuk.

Đakon Zoran ispred ikonostasa u Srpskoj crkvi Petra i Pavla u Aradu (Foto: Lokalne vesti)

U biblioteci crkve postoji oko 250 knjiga, od kojih je najstarija štampana u Veneciji u 16. veku. Čitav niz knjiga i dokumenata u ovoj biblioteci svedoči o viševekovnom srpskom prisustvu u aradskom kraju.

U unutrašnjosti crkve nalazi se šest fresaka, četiri sa biblijskim i dve sa istorijskim scenama, koje je postavio na svod i uradio oko 1845. godine slikar Nikola Aleksić. On je i oslikao ikonostas 1863. godine. Skulpture na ikonostasu pripadaju vajaru Mihailu Janiću. U hramu se nalazi ikona Bogorodice koju je izradio zanatlija Stefan Tenecki.

U crkvi se čuvaju najstarije zastave esnafa u Aradu. Tu se nalazi i grob Save Tekelije. Oko crkve je postojalo groblje koje je kasnije ukinuto, a u zidove zgrade uzidani su najvažniji spomenici, među kojima je i spomenik Save Arsića, bivšeg gradonačelnika Arada.

Jedna spomen ploča svedoči i da u porti crkve počiva Eustahija Arsić, rođena u Irigu 1776, a umrla u Aradu 1843- godine. U pitanju je prva spisateljica nove srpske književnosti, prva članica Matice srpske i prva saradnica Letopisa Matice srpske.

Danas se u Aradu, izuzev srpske pravoslavne crkve posvećene Svetim apostolima Petru i Pavlu, može videti i srpska četvrt. Ova pravoslavna svetinja u Aradu građena je u periodu između 1692. i 1702. godine, a barokni elementi dodati su tokom obnove pred sam kraj 18. veka.

Nedaleko od crkve nalazi se i rodna kuća Save Tekelije. Đakon Zoran kaže da je staru Tekelijinu kuću, nedaleko odatle, trenutno nemoguće otkupiti, kako bi u okrilju Srpske pravoslavne crkve bila sačuvana kao kulturno dobro, iako bi on to želeo.

„Lično mislim da su trenutno veoma povoljni uslovi da se kuća Save Tekelije otkupi, jer imamo dobre odnose sa episkopom Rumunske pravoslavne crkve. Uveren sam da bi on bio raspoložen da nam konačno proda kuću, ali tu inicijativu moraju pokrenuti više instance. Fondacija Tekelijanum nam je pomogla da obnovimo spoljašnjost našeg hrama i verujem da bi pomogli pri obnovi i očuvanju rodne kuće Save Tekelije, ali je trenutno to glavna kočnica što zgrada nije u našem vlasništu. Napuštena je, propada i to je velika sramota i rumunskog i srpskog naroda“, kaže đakon Zoran.

Rodna kuća Save Tekelije u Aradu (Foto: Lokalne vesti)

Naučna istraživanja pokazuju da Srbi širom planete imaju 150.000 srpskih kulturnih dobara, toponima sa srpskim imenima gradova, reka, planina, institucija i dela, memorijala i spomenika, dve stotine crkava i manastira, škola, biblioteka, zadužbina i 25.000 istorijskih rukopisa. Najviše srpskih toponima nalaze se u Severnoj Americi 53.000 i Evropi 60.000.

Ruski profesor Anatolij Arkadjevič Turilov otkrio je da se u inostranstvu nalazi još i pet hiljada vrednih srpskih srednjovekovnih rukopisa. Najveći broj tih rukopisa nalazi se u Oksfordu, Londonu, Berlinu, Pragu, Krakovu, Sankt Peterburgu, Moskvi, Kijevu, Odesi, Plovdivu, Solunu, Rimu, Parizu. Ruska državna biblioteka u Moskvi i Ruska nacionalna biblioteka, Biblioteka Akademije nauka, Arhiv Sanktpeterburškog istorijskog instituta Ruske akademije nauka u Sankt Peterburgu čuvaju stotine srpskih rukopisa od 12. do17. veka.

Mnogo je srpskih rukopisa i u Rumuniji, ali njihov tačan broj nije ustanovljen. Broj srpskih rukopisa u drugim zemljama, gradovima i manastirima sadrži prave bisere srpske kulture.

Palata farmaceuta Feldeš Kelemena u Aradu, rad arhitekte Milana Tabakovića (Foto: Lokalne vesti)

S obzirom da su srpska kulturna baština i ljudi koji žive u pojedinim zemljama u inostranstvu i do sada bili ugroženi, neophodno je da se što pre široj javnosti predstavi postojeće srpsko kulturno nasleđe u pojedinim zemljama, istakne njegov istorijski značaj ali i ukaže na potencijalne probleme koji mogu nastati u narednim godinama. Povećanjem nivoa informisanosti šire javnosti o ovoj temi, možemo doprineti i jačanju svesti naših građana o važnosti očuvanja našeg kulturnog nasleđa i dati doprinos obrazovanju stanovništva o srpskoj istoriji i kulturi.

Ovaj tekst je nastao u okviru projekta koji sufinansira Ministarstvo informisanja i telekomunikacija putem konkursa za sufinansiranje proizvodnje medijskih sadržaja u oblasti javnog informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.